-PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Uspjevši da se iščupa iz zidina Kremlja, Petar se dokopao slobode i izvanredno se osjećao u Preobraženskom. Dolaskom u selo završilo se učenje svega i svačega napamet i zauvijek se završilo bilo kakvo plansko i programirano obrazovanje. Od tog momenta, vođen samo sopstvenim instinktom, desetogodišnji car je i odranije bio zainteresovan za vojno-ratne igre, on ih je sam smišljao, lično je rukovodio njima i sa zadovoljstvom je učio ono što je želio da nauči. Sve znanje koje je Petar stekao tokom svog života bilo je rezultat samoobrazovanja.
Cijeli taj period u Petrovom životu se može nazvati čeličenjem intelekta „hladnim tušem“. On je morao veoma često da se vraća iz slobodnog Preobraženska u Moskvu radi učešća na bogatim i raskošnim kremljovskim ceremonijama. Ivan i Petar su, na primjer, bivali dekoracija prilikom prijema stranih delegacija i ambasadora.
Sekretar švedske ambasade Kemfer je slikovito opisao jednu od takvih svečanih ceremonija koja je održana 1683.godine.
– U palati za prijeme, koja je bila zastrta turskim ćilimima, na dvije srebrne fotelje ispod svetih ikona sjedjela su oba cara u kompletnoj carskoj odori, na kojoj se presijavalo drago kamenje. Stariji brat, navukavši kapu na oči, oborivši pogled prema zemlji i ne gledajući ni u koga, sjedio je mirno i bio skoro nepomičan, a mlađi je posmatrao sve prisutne oko sebe, lice mu je bilo ozareno i lijepo, mladalačka krv je vrila u njemu i svi su se obraćali samo njemu. Njegova zadivljujuća ljepota je fascinirala sve one koji su stajali ispred njega, a njegova živahnost i snalažljivost je dovodila u zabunu moskovske dostojanstvenike. Kad je ambasador predavao akreditivno pismo, oba cara su morala ustati u isto vrijeme, da ih pitaju za zdravlje njihovog kralja; mlađi, Petar, nije dozvoljavao slugama, koje su ga čuvale, da mu pomažu da ustane, kako je to bilo po bontonu, već je naglo ustajao sa svog mjesta, sam je malo podigao carsku kapu i počinjao brzo da izgovara uobičajeno pitanje: „Je li dobro sa zdravljem kraljevsko veličanstvo, naš brat Karlus Svejski’“.
Sličnih prisilnih protokolarnih „radnji“ je bivalo dosta često, ali, čim bi se one završile, Petar se odmah vraćao svojevoljno u Preobražensko. Ovakva učešća u svim sličnim ceremonijama su izazivala mržnju kod Petra za cio život prema takvim bontonima. Kasnije je on mnogo puta zbunjivao tom osobinom, kako svoje podanike, tako i strance. On je primao strane diplomate bilo gdje: na prljavom brodogradilištu, u znojavoj košulji, u pauzi dok je odmarao od napornih tesarskih radova i crtanja skica brodova. Petar je uvijek volio da bude prisutan, ali nije vodio računa o svom izgledu, formalnosti su kod njega izazivale samo razdražljivost, podsmijeh i prezir.
S obzirom da je po redu bio drugi car poslije Ivana, a i Sofija ga nije voljela, momčić Petar je, ipak, raspolagao određenim ovlašćenjima i koristio ih je samo tada kad je on imao koristi od toga. Poznato je da je on u tom periodu trošio zalihe iz Oružne palate. Kako piše u arhivama, uzete stvari su se vraćale nazad, ili rastavljene na djelove, ili pokvarene i polomljene, koje je trebalo obavezno remontovati, a sve što je otuda dospjelo Petru u ruke odmah je provjereno da li je za upotrebu. Tačno je i to da je iz kremljovskog arsenala neprekidno odnošen barut, olovo, pukovske zastave, pištolji i sablje u Preobražensko.
Poslije očeve smrti, Petar okuplja oko sebe veliki broj dvorana koji nijesu bili potrebni nikome. Aleksej Mihajlovič, strastveni ljubitelj lova sa sokolovima i ljubitelj konja, imao je više od tri hiljade sokolova i ogromnu konjušnicu sa 40 hiljada konja. Po mišljenju bolesnog Fjodora i maloumnog Ivana, pa čak i princeze Sofije, sve to nasledstvo nije vrijedjelo ničemu, ali zato je dobro došlo i poslužilo Petru. Od mladih sokolara i konjušara on formira svoje prve čete, takozvane čete zabavljača, t.j. čete koje su bile sastavljene od vojnika šaljivdžija i komičara.
Upravo se tada Petar upoznao sa svojim favoritom, drugom i slugom za posebne zadatke Aleksandrom Menšikovom, koji je bio sposoban, pametan, hrabar i dovitljiv čovjek. Porijeklo Aleksaške, kako ga je zvao Petar, bilo je nepoznato. Po jednoj priči, on je prodavao piroške sa zečetinom po ulicama, a po drugoj je bio konjušar. Ali, zato je kasnije dobio titulu uzvišenog kneza i postao generalisimus. Među te vojnike komičare, isto kao i konjušari, upadaju momčići iz visokog plemstva, na primjer, budući feldmaršal knez Mihail Golicin. Kako tvrde zapisi, na osnovu niskog rasta, on je primljen u „dobošare“.
Bez obzira na to kako su ih zvali, ti vojnici svoju službu vrše ozbiljno, primaju platu i ne učestvuju na paradama, već se ozbiljno bave vojnom naukom. Grade utvrđenja, jurišaju na njih, pri tome ima i gubitaka, prebrojavaju ranjene i ubijene. To tako traje sedam godina i sve te godine, naporedo sa ostalima, Petar izučava složenu vojnu nauku, počevši od samog početka. On samostalno izračunava parametre za šančeve, svojim rukama vrši njihovo kopanje, lično ubacuje granate u ta utvrđenja i doživljava ranjavanja kao i ostali. Poznat je slučaj kad je sam sebi opalio lice barutom i umalo nije oslijepio.
Nastaviće se